Jezik u filozofskom ruhu

U srijedu 6. prosinca u Maloj je dvorani Matice hrvatske održana tribina Lingvistika s povodom: Jezik u filozofskom ruhu, na kojoj je gostovao Ljudevit Fran Ježić s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Raspravljalo se o lingvističko-filozofskim pitanjima, ponajprije o suodnosu lingvistike i filozofije te načinima na koje se filozofija može manifestirati u jeziku i pristupima njegovu znanstvenom proučavanju. Razgovor su vodile Ida Raffaelli i Daniela Katunar.

Daniela Katunar, Ljudevit Fran Ježić i Ida Raffaelli

Naslov tribine odlično reprezentira Ježićeve istraživačke interese, koji, među ostalim, obuhvaćaju i filozofiju jezika te u velikoj mjeri počivaju na poveznicama filozofije i lingvistike. Govoreći o osobnoj motivaciji, na početku je otkrio da ga je filozofija zaintrigirala još u prvom razredu gimnazije, osobito Platon. Upravo su mu prvi dodiri s filozofijom otvorili vrata prema lingvistici jer se, ističe Ježić, filozofija tiče svih jezika svijeta. To ga je dovelo do izučavanja odnosa jezika i spoznaje, problematike funkcioniranja jezikā te rekonstrukcije (pra)jezika, čime se bavio u diplomskom radu.

U Ježićevu znanstvenom radu zastupljeno je i proučavanje odnosa između „starog“ i „novog“, odnosno idejā koje se uzimaju novima i inovativnima, a zapravo se zasnivaju na mnogo starijim počelima. U razgovoru je istaknuto da se povijest znanstvene misli nikako ne smije zanemariti. To se tiče i filozofije kao stare discipline bogate tradicije, ali i lingvistike, koja je, iako znanstveno etablirana relativno nedavno, u prošlosti bila zastupljena pod različitim nazivima. Ježić naglašava da se pitanju jezika pristupalo na različite načine i prije formiranja zasebne znanosti, pri čemu su stajališta različitih strana počesto bila ograničena. Pri boljem osvjetljavanju i višerazinskom sagledavanju jezičnih pojava važnu ulogu ponovno igra filozofija, što je ilustrirano na primjeru antičkog i kognitivističkog poimanja metafore.

Diskutiralo se i o položaju filozofije u okolnostima suvremenih znanstvenih težnji, obilježenih odbacivanjem teorije i isključivim privilegiranjem primjenjivog i svrsishodnog. Ježić eksplicitno izražava podvojenost o pitanju odnosa teorije i prakse, podcrtavajući ipak da bi ta dva znanstvena aspekta trebala biti harmonična cjelina: teorija je, smatra, korisna samo ako je primjenjiva u praksi (a ne sama sebi svrha). U lingvističkom smislu dobrima drži teorije koje se ne ograničavaju na jedan odabrani jezik, nego teže u svoje okvire uključiti što više relevantne građe time se doista približavajući spoznaji, tj. odgovorima o općoj naravi ljudskog jezika. Ključno pitanje jest i za kojom filozofijom posegnuti pri razvijanju teorije jer je time uvjetovana posvemašnja raznolikost lingvističkih pristupa. Problematično je, kaže Ježić pozivajući se na kognitivnu lingvistiku, temeljiti teoriju na nečemu što nije samorazumljivo (iako se tako predstavlja), nego, štoviše, filozofski upitno. Time zapravo u znanost uplećemo svjetonazorska pitanja, čemu ne bi trebalo biti mjesta u prihvatljivom opisu neke jezične pojave.

U odnos s lingvistikom često osim filozofije dolazi i filologija, koja nudi alate za drukčije razumijevanje jezičnih jedinica od lingvistike. Dok se lingvistika redovito zadržava na proučavanju jezičnih obrazaca kao takvih, filologija komplementarno obogaćuje spoznaje zalazeći u kulturne sfere. Osim toga lingvistika je primjenjiva u traduktološkom području jer osvještava poteškoće u prevođenju uvjetovane strukturnim razlikama među jezicima, što Ježić oprimjeruje prijevodima Biblije. Lingvističke nam teorije u okviru prijevodne djelatnosti i jezičnih usporedaba dokazuju da svaki jezik ima za sebe tipične gramatičke obrasce, dok je informacijska struktura jezika univerzalija.

Tribina je zaokružena komentarom o mjestu lingvistike i filozofije u suvremenoj humanistici i interdisciplinarnom okruženju. Kao glavni nedostatak interdisciplinarnih stručnjaka Ježić ističe znanstveno izgrađivanje na razmeđu različitih disciplina, zbog čega, smatra, oni unatoč širini vidikā zapravo nemaju matičnu struku te nisu samostalni znanstvenici. Iako drži da su lingvistika i filozofija discipline velika potencijala, osobito u dodiru s različitim poljima filologije, pesimistično zaključuje da ih se danas ne pita mnogo. U svijetu u kojem je spoznaja kao temeljni cilj istraživanja zapostavljena filozofija pomaže poglavito pri rješavanju tehničkih zadataka (političkih, ekonomskih), ne ostvarujući se u punini svojih mogućnosti.